O čajama

Čajo, čauš, kapetan…

U slavonskim su svatovima najvažniji mlada i mladoženja, kum i kuma, stari svat i starosvatica, domaćin, djever i djeveruša, ali čovjek kojega se najviše sluša, voditelj je svatova – čajo.

U Hrvatskoj i BiH nazivaju ga još i: čauš, čavo, čaja, čajo, čajuš, čavuš, čale, buljubaša, barjaktar, ceribaša, debeli svat, kapetan, krcan, oberšicer, vrtopicer, japa domaći, gospon, gospodar…

Osim svečanog civilnog i/li crkvenoga obreda sklapanja braka, odnosno uspostavljanja nove bračne zajednice, svatovi obuhvaćaju niz događanja, kojima se više ili manje čuvaju stari svatovski šokački običaji.

Kad je momku vrijeme za ženidbu, a curi za udaju, i kad su se jedno drugom obećali, pred njima i njihovim roditeljima vrijeme je organizacije svatova. Treba dogovoriti dan i mjesto vjenčanja, proći zaručnički tečaj (crkvena priprava za crkveni brak), navijestiti se u crkvi, izabrati kumove, ugovoriti prostor u kojem će se odvijati svadbena svečanost, dogovoriti svatovski meni, kolače i torte, cvijeće, kaparisati svirače, izabrati i tiskati pozivnice, pozvati uzvanike i goste, kupiti/iznajmiti vjenčanicu i odijelo, frizuru, manikuru i šminkanje … a jedna, ne manje važna odluka je i odabir čaje, jer su:

svatovi bez čaje, k’o muva bez glave…

Temeljem razgovora s današnjim čajama (Paškom Barunčićem, Stjepanom Požegom, Željkom Vujčićem iz Ivankova i Ivanom Vujeva iz Vinkovaca) možemo definirati čaju kao:

voditelja, organizatora, zapovjednika, koordinatora roditelja, mladenaca i svih svatova. Čajo vodi brigu o satnici, protokolu, mora imati sve konce u rukama, a u kritičnim fazama, ako primijeti da se nešto otima kontroli, preuzima stvar u svoje ruke, potiho, nenajavljeno i rješava nastale probleme.
Čajina uloga je uvijek ista, bili mali ili veliki svatovi.

Prema šokačkoj tradiciji, čajo bi trebao biti netko iz rodbine
(npr. u Ivankovu je to muž mladoženjine sestre – zet), ali vremenom je postao običaj da se za vođenje svatova zovu ljudi koji su se ranije pokazali kao dobri voditelji, organizatori i zabavljači.

Čajo je okretan, pričljiv i snalažljiv čovjek „nemirnoga duha“, voli društvo, šale i veselje, u potpunosti poznaje običaje svoga sela. Čajo mora biti glasan, da ga se čuje kad podvikne.

Ne postoji škola za čaje – to vas strefi, il’ se pripoznate, il’ se ne pripoznate…

Čajina oprema

ČAJINA KAPA

Čajo u svatove dolazi s okidenom šokačkom kapom. U Ivankovu se oko oboda stavljaju uvezani veliki dukati ili sa strane broš od malih dukata. U nekim slavonskim selima umjesto dukata stavljaju se oko oboda ispuhana kokošja jaja (Donja Bebrina) ili kolutovi mrkve, u Zadubravlju i kokice. U ružu (zadnji dio kape), zatakne se jedno ili po novoj modi više fazanovih pera, a može se zataknuti paunovo i pijetlovo pero, a u Antinu (prema kazivanju Paška Barunčida) i rodino pero. Svako pero ima i određeno značenje: fazanovo – da mlada bude uvek brza i okretna ko fazanka, paunovo – da mlada bude lepa ko paun, rodino – da se zna vratit doma ko roda…

ČAJINA ČUTURICA

Čutur (tur.) plosnata je, najčešde drvena posuda za pide, nalik na malu plosnatu bačvu. Zapremina joj je od 1 do 3 litre, ovisno o tome jesu li namijenjene za vino ili rakiju. Izrađuju ih bačvari (pinteri) od suha dudova ili šljivova drveta, okivaju kovanim obručima, a za lakše nošenje pričvršduju na čuturicu kožni remen. Ukrašavaju ih različitim motivima duboreza: biljnim (šljiva, vinova loza i grozdovi, hrastovo lišde, žirovi i dr.) životinjskim (jeleni, srne, fazani i dr.), a čest su motiv i sintagme (Živila Hrvatska!, Bog i Hrvati!), grb, hrvatska šahovnica, godina izrade i inicijali vlasnika. Osim za nošenje vina ili rakije, ona je i sastavni dio čajine opreme, odnosno svatovskih običaja – prošnje, zaruka, pozivanja u svatove... Nose ju čajo, domadin, kum i stari svat, a čajinu čuturu „kiti“ mladoženjina mama malim otarkom.

ČAJINA TORBA

Torbu se još naziva papkara, papčara, lugarska torba, lovačka torba, kožnata torba. Polukružna je oblika, s dugačkim kožnim remenom za nošenje, najčešde preko glave na jedno rame, na suprotnom boku. Izrađena je od goveđeg boksa s velikim preklopom na prednjoj strani. Sastavljena je od jedne ili dvije unutarnje komore. Ukrašava se srnedim kožicama, papcima, nitnama, metalnim karikama i sl. Čajo u njoj obavezno nosi polid, sajtlik ili kudran rakije s kojom časti “koga god sretne”, solnicu, škljocu, a ponekad i komad slanine (za nedaj Bože). Osim toga kad ide po mladu mladoženjine kuvarice spakuju od svake fele po jedan kolač da čajo ponese mladoj i obrnuto. Često bude cirkusa i šale pa umjesto kolača spakuju feferona i sl. Iz mladine kude čajo u torbi nosi tanjur i escajg (nož, žlicu i vilicu), koje stavlja na stol pred mladu prije večere u mladoženjinoj kudi.

ČAJIN ČEKIĆ/SEKIRICA

Čajo u ruci nosi čekić, drveni čekić, buđu, dulu na koju obise ģebu, buzdovan, maljicu, nadžak, sjekiricu kako u kom selu ili kako koji čajo ima, no i ovaj je čajin rekvizit uvijek ukrašen otarčidem ili obeklanom salvetom. Nekada i sa dvije (od mlade i od svekrve). Udarajudi sjekiricom po kakvoj tvrdoj, drvenoj ili metalnoj podlozi najavljuje čajo svoj govor i zahtjeva tišinu. Nekada nije bilo razglasa pa je zvukom sjekirice zaustavljao svirače, davao znak da de nešto kazati. Isto tako pri prolasku svatova kroz selo udarajudi o kapije davao je čajo znak mještanima o prolasku svatova pokraj njihove kude, a spominje se i nekakvo ritualno značenje. Sjekirica je glavni argument prilikom uvođenja reda među "preveselim" gostima – rekao bi čajo Paško BarunčidĆ

Kulturno-umjetničko društvo „Ivan Goran Kovačić“ Ivankovo organizator je tradicijske manifestacije „Sve se čaje okupiše“ koja se održava kontinuirano od 1999. dan uoči ili na Mladi Uskrs. Osim čauša, sudionici scenski izvode svatovske običaje: prosidbu djevojke, otpremanje mladenkine opreme, blagoslov mladenaca pred odlazak na vjenčanje, itd. Sudjeluju gosti iz drugih hrvatskih krajeva sa svojim svatovskim običajima, nastupaju folklorne i pjevačke skupine, te vrsni tamburaški sastavi. Popratne su priredbe prigodne izložbe. Manifestacija ima svoj suvenir, grb, brošuru i bećarac:

Ivankovo volim te sve više, u tebi se čaje okupiše.

Sudjelovanje čaja na Vinkovačkim jesenima u Svečanom mimohodu i Folklornim večerima, te Dječjim jesenima kao i na drugim smotrama izvornog hrvatskog folklora (Brodsko kolo, Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, Đakovačkim vezovima i dr.), Mladost i ljepota Slavonije i Zimsko spremanje u Antinu kao i na Šokačkoj riči.

Velika je medijska pozornost posvećena običaju čajevanja.

Svatovski običaji i čaje medijski su prikazani na HTV – emisije Živa istina, Lijepom našom; na Vinkovačkoj televiziji – emisije Gori lampa, Jeseni su milo janje moje, Tu oko nas, Život piše priče, Dnevnik i dr.

Napisani su brojni članci u dnevnim i tjednim novinama (Jutarnji, Večernji, Vinkovački list, Vjesnik, Glasnik ZAKUD-a i dr.), radioemisijama (Vinkovački radio, Vukovarski radio i dr.), Internetski portali Cibalia. info, Šokački portal, Etno portal i dr. q

Hrvatska radiotelevizija snimila je dokumentarnu emisiju “Sve čaje Ivankova”, koja je premijerno prikazana 29. travnja 2011. godine, u 15.35 sati na HRT-1 Redatelj: Dražen Piškorić, Urednik i scenarist Aleksey Gotthardi Pavlovsky.

Proslava 500. čajevanja ivankovačkog čaje
Paška Barunčića
31. svibnja 2009.

Okupile se čaje iz cijele Hrvatske, prikazan cijeli svatovski običaj, i tako, nakon mnogo godina, ponovno se ivankovačkim šorovima zaorila svatovska pjesma, kao nekad davno prije.

Do sada je bio čajo preko 600 puta!

BEĆARCI O ČAJAMA

Aoj čajo, i to tvoje pero, jesi li se rakije naždero.

Aoj čajo, gdje si noćas spavo, pokraj peći il’ na staroj vreći.

Aoj čajo, i tebe i mene, zavoljele i cure i žene.

Kreni čajo, čuturicu na se, prija čeka, mlada spremila se.

Naš se čajo kupao u kadi, digo uši da se ne utuši.

Nemoj čajo jesti kobasice, zamastit ćeš brkove i lice.

Priredi nam čajo kobasice, došle su ti u goste snašice.

Aoj čajo, ti si prava lola, kako kažeš, tako biti mora.

Aoj čajo ‘ajde se pokaži, pa ti nama jednu pjesmu kaži.

Ivankovo volim te sve više, u tebi se čaje okupiše.

O čajama